Bila je to jedna kišna srijeda, u 11. mjesecu, prije nepunih godinu dana. Vraćala sam se s faksa, umorna, gladna, s glavoboljom, kući me dočekao sadašnji zaručnik, nakon ručka smo sjeli da malo popričamo i družimo se…
Priča je poslana za natječaj: Naš trenutak za pamćenje
…sve je teklo korektno, ali je on uzastopno visio na mobitelu, stalno tipkajući poruke. U početku sam bila tolerantna ali nakon određenog vremena sam vrisnula da ne mogu vjerovati, da to malo vremena kojeg provedemo zajedno on provede na mobitelu, kako sam nezadovoljna tako… i tu smo prestali razgovarati (tj. ja sam prestala i nastavila ljuta i u tišini gledati TV), zamolio me da mu donesem čašu vode, nakon moje ljutnje i okljevanja sam mu donijela i bahato legla na kauč i kako smo bili u mraku zamolila sam ga da mi dobaci daljinski, i kada mi je bacio shvatila sam da je to nešto malo kockasto i da nije daljinski nego mala crvena kutijica s nakitom, to je bio moj zaručnički prsten!!!! 🙂
Ja sam se toliko izbezumila, prišao mi je, upalio svjetlo i pitao najljepše pitanje na svijetu : “hoćeš se udati za mene?” Toliko sam u šoku bila da sam prvo pola minute šutila i zatim vikala daaaaa.
Uglavnom, toliko sam ga izludila svojim ponašanjem da to nije mogao napraviti romantično nego onako kako mu je u tom trenu došlo s obzirom na moje ponašanje.
P.S. tipkao je na mobitel jer su ga svi koji su znali da će me zaručiti ispitivali je li i kako to napravio :)).
I tako, to je za nas bio početak planiranja našeg vjenčanja, koje će biti za nešto manje od 6 mjeseci. 😉
Vedrana
