Dan je počeo sasvim normalno. Svanulo je subotnje jutro, a u 17:30 je bilo zakazano vjenčanje, sve je bilo spremno, kumovi su polako se spremali doći kod nas kao i sva rodbina, treme nije bilo kako mladenke inače kažu da osjećaju. Ja sam uz čovjeka kojeg sam zavolila i sa moje strane je nije bilo ne tada.
Polovicu toga dana sam provela sasvim normalno sa svojom kćeri, muž se spremao u drugom stanu, a onda je pomalo oko podne počelo se zahuktavati, kuma moja ubrzo je došla i tu smo se počeli polagano spremati, prvo dječicu onda ja, ali sve je toliko jednostavno lagano išlo da smo zaboravile na vrijeme uz priču i zazvonio mobitel. Moj tadašnji zaručnik danas muž zove doći će po nas, neka smo spremni, pogledala sam na sat noge mi klecati počele. Ajme kasniti ću! Ko još kasni na svoje vjenčanje, svi će na mene čekati – samo to mi je bilo u glavi dok mi kuma zadnje detalje radila.
Došli su po nas. Nervoza, trema, nešto sam zaboravila, nešto će krenu po zlu i onda je ušao On u stan. Zaručnik… neee muž mi je 🙂 Ugledavši njega sve je bilo kao sa početka priče, nema nervoze, nema treme. Krenuli smo, rekli smo to sudbonosno DA, ne znam što mi je bilo da se na trenutak onako preplašim, ali kažu da svaku mladu mora trema bar malo uhvatiti i uvjerila sam se u to.
Počelo je slavlje, svi su bili tu i mada je to bila samo svečana večera to je bio prelijep dan u vjenčanici sa dvije prekrasne curice kao dva mala anđela pored mene u haljinicama i čovjekom kojeg volim i koji svaki dan ono najbolje “izvlači” iz mene. Osjećala sam se posebno cijelu večer, skoro cijelu. Zašto skoro?! Što može poći po zlu?! Upravo taj čovjek. On i njegovo odlaženje sa večere. Ne, nije otišao od mene, odlazio je sa gostima svako toliko zapaliti pošto se u restoranu nije moglo pušiti. Da to je meni užasno zasmetalo, sa razlogom ili ne, ali i opet bi vjerujem. Voli on mene znam ja to svaki dan mi pokazuje, ali taj dan voljela bi samo da nije bilo tog trenutka i sada kada bude čitao ovo : “nisi mi upropastio dan bio” ali voljela bi da sam onu bezbrižnost kao kada me trema uhvatila pa si došao u stan prije polaska osjećala cijelu večer i da se taj trenutak nije desio.
No On je čovjek kojega volim i sa kojim sam sretna pa i sa tom njegovom manom – pušenja koja me nervira ponekad to je ipak bio dan pun emocija koje su se iz trenutka u trenutak mijenjale što sam mislila da je nemoguće i da je to dan sasvim normalan kao što sam rekla na početku priče. Zašto sam spomenula taj trenutak, neko ko ovo čita rekao bi ja bi to izbacio iz priče, ali ne to je dio naše savršene večeri, dio u kojem sam shvatila da želim da je On svaki trenutak uz mene (malo sam sebična kad je on u pitanju heh’ možda me popusti sa godinama braka) 🙂
Uglavnom ja sam danas ponosna na svog muža, ponosna što mu žena i na kraju ponosna na nas.
Što se tiče gostiju, stala sam na njima kada sam rekla počelo je slavlje, ma slavili su oni cijelu večer sa nama. Papali, pili i svi smo veseli bili, i naravno najslađi dio večeri je bio kada su se svi razišli, a mi kao gospodin i gospođa Varga legli i utonuli u san po prvi put kao muž i žena.
Bila je to priča o početku ostatka našega zajedničkog života i savršena je jer imam savršenog muža, a i on ženu – naravno!
Marijana Varga
I ovoj ljubavnoj prici bi se samo dalo nadodat da steta sto njon nije nazocila i druga kcerka za koju evo sest godina nije upitao ups i za koju ti neznas ili mislis da nije njegova nezn u kakvim lazima zivis ?
Ta “druga” kčer (tvoja) kako ti nazivaš draga Marija nije poželjna jer nije njegova a to najbolje ti znaš jer godinama izbjegavas napravit DNK da se utvrdi očinstvo ,što je jako jednostavno za onog ko se ne boji rezultata pa bježi od njih . Zašto ne napraviš DNK? Ja kao majka bi odma pristala da se traži kao i svi koji NEŠTO NE KRIJU.